Slike Nemanje Mitrovića

Inspirisan malo poznatim, ali osobenim slikarima kakvi su Slobodan Mitrović, Lizi Ansing ili Ričard Dad, tvorac slike Majstorski udarac vilinskog čove, koga nam sam otkriva u jednoj od svojih Priča za oči Nemanja Mitrović, pisac i slikar, znalački se postarao da i njegovo sopstveno slikarstvo postane  kuriozitet. Ovo slikarstvo ne podleže ni kanonima tradicije, ni kanonima modernizma. S jednakom nezainteresovanošću za artističke mode ono gleda i napred i nazad iz svog psihodeličnog bastiona. Ipak, na drugi pogled, ono je čudesno. Nemanja Mitrović svojim slikama pokušava nemoguće, on traži „Raj”, on zahteva savršenstvo, znajući da je umetniku dato samo jedno mesto da traži raj,  njegovo sopstveno delo. Zato on tako pažljivo gradi svoje idilične ili zastrašujuće kosmičke svetove, obasjane dramatičnom unutrašnjom svetlošću, a taj umetnikov raj u profanom savremenom svetu osuđen je da postane  incident.
Za razliku od nadrealizma koji najčešće insistira na haosu i hoće da spaja nespojivo, Mitrovićev složeni likovni postupak dosledno čini sasvim suprotno, on pažljivo traga za skladom, tajanstvenim srodnostima među predmetima, sličnostima u prirodi, skrivenim vezama najmanjeg i najvećeg. Na žilicama lišća otkrivamo vene i kapilare, koplja se granaju u munje, lica postaju ptice, a oči bube i ribe, u šupljini debla krije se zvezdana noć. U tom slikarskom postupku, toj disciplinovanoj fantastici, postoji direktna veza sa njegovim književnim radom. Njegove slike verno prate autorov način razmišljanja, kako to ne bi uspeo da ilustruje nijedan slikar do – on sam.
Svaka od ovih slika predstavlja mandalu, pravi obrazac mističkog jedinstva dvaju principa. Ono što je važno i vredno, jeste da Mitrović nadrealni svet podsvesnog posmatra sa tako halucinantnorealističnom pažnjom prema detalju, da mu uspeva da ogoli oniričko i podsvesno u svoj njihovoj onostranoj stvarnosti. Kolorit podseća na indijsko slikarstvo, a i bogatstvo detalja. San postaje java, i više od toga  stvarnost se, iza privida, i sama otkriva kao večni san o savršenstvu. U spletu bezbrojnih detalja, otkrivamo u isti mah i opuštenost, i napregnutu pažnju umetnika da mu kao u snu  to savršenstvo na neki način ne izmakne. I dalje ne znamo gde je ono, ali Mitrović nam, dok tragamo, nudi brojna otkrića tajanstvenih, metaforičnih prizora, kaleidoskopski skrivenih jednih u drugima, čije je okruženje tako formirano da se svaki element odmah stapa sa drugim, sebi sličnim, i nestaje, ostavljajući naš pogled da luta slikom u traganju za nevidljivim predmetom.
On rado inkorporira iskustva stripa, filma, fotografije podvodnog sveta. Ponekad blizak umetnosti drevnih epoha, širinom vizije, ovaj rad savremen je kibernetičkoj eri, video igrama koje „otvaraju” svoje prostore, a pokušajem da dovede u novi, skladan poredak krhotine jednog viđenog i sanjanog sveta, od mikroskopski malog, do kosmičkih prostranstava, a potrebom da sve to uskladi sa srodnim srednjovekovnim idealima, po tome je blizak samo sebi. Ne slučajno, i ne bez svojstvene ironije, Mitrović jednu svoju zbirku priča naziva Priče za oči, a ciklus slika Priče bez reči, to je reminiscencija na renesansne teorije o srodnosti poezije i slikarstva, slici kao „vizuelnoj poemi”, i pesništvu koje lepotu treba da „ispriča”. Ove su teorije danas zaboravljene, međutim, Mitrović ih na svoj način reinterpretira,  njegove pripovetke zaista jesu veoma slikovite, a njegove slike, opet, treba dugo i pomno čitati. Mitrović grafitnom i hemijskom olovkom čini čuda, jedna mala putujuća izložba krasi korice njegove književne biblioteke Svetske sveske beogradske manufakture snova. Kako Mitrović i sam negde kaže, umetnik nije bezbrižni lovac na leptire, nego rudar. Izvesna „nevinost” uvodi nas u svet sličan srednjovekovnim iluminiranim knjigama, mističkim središtima koja su težila da postanu suma sveg znanja, svih tajni, pa tako i same postale bajka.

Dragan Ranković