Vilijam Blejk (1757-1827) bio je engleski pesnik, slikar i bakropisac. Nepriznat za života, danas se smatra velikim samosvojnim umetnikom koji zauzima jedno od najvažnijih mesta u istoriji književnosti i likovne umetnosti. Nortrop Fraj, uticajni teoretičar književnosti HH veka, toliko je uvažavao Blejkovo delo, da je izrekao kasnije često citiran sud kako je ovaj pesnik formirao čitavo telo poezije na engleskom jeziku, dok ga je Gardijanov likovni kritičar Džonatan Džons podjednako egzaltirano proglasio najvećim umetnikom koji je Britanija ikada dala.
Blejkovo književno i likovno delo je u svoje vreme bilo toliko novo i nekonvencionalno, da je bilo osuđeno na nerazumevanje i ignorisanje. Sa druge strane, on je svojim za to doba ekscentričnim shvatanjem života, religije i umetnosti, kod većine savremenika izazivao čuđenje, odbojnost, pa čak i užas, i mnogi su ga smatrali doslovno ludim,ali docniji kritičari ističu njegovu vanserijsku imaginaciju i kreativnost, kao i filozofski i mistički aspekt njegovog stvaralaštva.
Blejkove slike i poezija okarakterisani su kao deo romantičarskog pokreta i još češće kao pre-romantičarski, ali njegovo delo zapravo izmiče bilo kakvim klasifikacijama i možda je upravo to nepripadanje bilo kom umetničkom pokretu ili stilskoj formaciji njegovo najvažnije svojstvo. Poštujući Bibliju, koja je uz Dantea i Miltona, bila njegova glavna i trajna inspiracija, ali nenaklonjen engleskoj crkvi kao i svim oblicima institucionalizovane religije, Blejk je jedno vreme bio pod uticajem ideala francuske i američke revolucije, ali je ubrzo odbacio ova politička uverenja. Zanimljivo je da je ovaj umetnik zastupao i za svoje vreme sasvim revolucionarno stanovište o slobodnoj ljubavi, jednakosti polova i ženskoj emancipaciji. Na njega su takođe snažno uticali i mislioci mističari kao što je Emanuel Svedenborg, ali i od tog upliva se lako otrgao i počeo da gradi sopstveni filozofski, religijski, mitološki i umetnički svet.
Blejkovo stvaralaštvo je toliko originalno i jedinstveno, da ga je veoma teško smestiti među srodne umetničke pojave. Vilijam Roseti ga je okarakterisao kao „slavnu svetlost“, kao“umetnika koji nije bio najavljen od strane prethodnika, nije bio srodan sa savremenicima, niti se može reći da je imao prave naslednike“.